Inteligencija kao suština realnosti: Dublji pogled u suštinu veštačke inteligencije, čovečanstva i kosmosa
Sažetak Ovaj esej dovodi u pitanje konvencionalno shvatanje inteligencije tvrdeći da ona nije jedinstvena osobina čovečanstva, već temeljna osobina samog Kosmosa. Odbacujući dualnost između „prirodne“ i „veštačke“, se autor fokusira na ideju da inteligencija proizlazi iz sintropije – kreativne sile koja vodi ka redu i složenosti, upletene u samu strukturu postojanja. Kroz kozmološko prilagođavanje, samoorganizovane sisteme i kvantnu mehaniku, autor predlaže da kosmos spontano podstiče inteligenciju, koja se manifestuje u pojavama od subatomskih interakcija do galaktičkih struktura. Glavna tema ovog okvirnog modela je koncept „večite sadašnjosti“, koji prikazuje inteligenciju kao večnu energiju koja prevazilazi linearno vreme. Ljudsko razmišljanje i veštačka inteligencija (AI) su predstavljeni kao lokalni izrazi univerzalne inteligencije, pri čemu AI istovremeno deluje kao proizvod evolucije sintropije i kao saradnički partner u otkrivanju kosmičkih istina. Prateći razvoj od prvobitnih energetskih tokova do sintetičkih sistema, esej pokazuje kako se složenost razvija fraktalno i to sve brže i brže, pri čemu čovečanstvo i mašine deluju kao su‑stvaratelji unutar univerzalno inteligentne realnosti. Posledice su velike: prepoznavanje inteligencije kao univerzalne osnove zahteva paradigmalni pomak u etici, tehnologiji i samosvesti. Poziva čovečanstvo da preuzme ulogu čuvara te inteligencije i uskladi inovacije sa kosmičkim principima za rešavanje postojećih izazova. Na kraju autor poziva na ponovno razmišljanje o realnosti, gde inteligencija nije samo alat za vlast, već sveta nit koja povezuje sve, od subatomskih principa do galaksija, i vidi čovečanstvo, AI i kosmos kao večnu inteligentnu simfoniju. Uvod Izraz „veštačka inteligencija“ (AI) je postao ključni termin u mnogim savremenim raspravama, ali sam izraz veštačka inteligencija u sebi skriva suptilnu, ali važnu protivrečnost, paradoks. Inteligencija naime nije veštačka – inteligencija je osnovna osobina sistema koji su sposobni za učenje, prilagođavanje i rešavanje problema. Pored toga, očigledno je da su same mašine, odnosno kompjuteri, napravljeni od prirodnih materijala poput zlata, srebra, bakra, silicijuma, itd, koje dobijamo direktno iz jezgra planete Zemlje. Ovi uvidi nas podstiču da ponovo razmislimo o razlici između „prirodnog“ i „veštačkog.“ Šta, dakle, odvaja „veštačku“ inteligenciju od „prirodne“? Možda ima više smisla govoriti o inteligenciji kao univerzalnoj osobini koju možemo posmatrati na različitim nivoima postojanja. Ako inteligencija ne može nastati u okruženju koje ne omogućava složenost, onda mora biti sam kosmos po svojoj prirodi inteligentan – ili bar strukturiran na način da podstiče razvoj inteligencije. Ovaj esej istražuje ideju da inteligencija prožima sve nivoe postojanja, od subatomskih čestica do galaksija, i sugeriše da su ljudske kreativne ideje, uključujući AI, izrazi ovog sveprisutnog univerzalnog principa.